Jednog od mlađih članova gusinjskog lovačkog društva „Maja karanfil“, Marjana Vukelja, strast prema lovu i uživanje u lovišnim prostorima grije jednakim žarom kao onda kada je počinjao ulaziti u same tajne lova. Za relativno kratak period uspio je da ima zapažen lovni učinak, a sada nakon petnaestak godina, sve to mu biva rutina prožeta sa zadovoljstvom i ushićenjem.
Susretao sa Vukelj sa svim vrstama divljači na prokletijskim prostorima, od one sitne pa do medvjeda i divokoze. Ulovio je znatan broj divljih svinja i sitnije divljači, a dok je bilo dozvoljeno, znao je odstrijeliti i divokozu. Jedino, do sada, izmakao mu je taj san svakog lovca da odstrijeli vuka, ali ima vremena. Lovom je počeo da se aktivno bavi od 2006. godine, kada se i učlanio u lovačku organizaciju. I mnogo prije toga, kaže da je osjećao draž lova, gledajući s prozora kuće u svom selu Dolja, koje se nalazi baš u dijelu lovišnih prostora, kako lovci kreću u lov.
-Kad imate sudbinu da se rodite u nekom prostoru koji obiluje svim ljepotama, pa i bogatstvom divljači, onda se u vama i lakše pobudi osjećaj prema tom užitku. Oko mene sve šuma, proplanci, potoci, brda i planine, pa i one preko 2.500 mnv. Zvjerku često mogu da vidim i s prozora, i ne može se biti ravnodušan prema lovu jer je to nešto što vuče, što čovjeka prosto mami... Bogatstvo flore i faune na jednom užem prostoru, pa možete da vidite i zeca, lisicu, vuka, svinju, medvjeda, visoku divljač. Lovio sam zečeve, lisice, divlju mačku, svinje, ali lov na svinju mi je opsesija i jedva čekam da se na nju lov odobri. Lovostajem, početkom januara, odobrava se lov na svinju do 15. februara i onda prosto uživam. Ne prođe sezona, a da ne odstrijelim bar jednu. Ove godine to mi je uspjelo i pade kapitalac od preko 150 kg, u samom podnožju planine Trojan, a nepunih 500 metara od moje kuće – ushićeno priča Vukelj.
Od oružja kaže da ima karabin 30.06, sa optikom, koji je nabavio godinu nakon učlanjenja u Lovačku organizaciju. Pored strasti lova na divlju svinju, obavezna je i šetnja lovištima bez oružja, s dvogledom i aparatom, da posmatra i ovjekovječi tu surovu divljinu i divljač i uživa u prijatnom ambijentu.
-Dešavalo se da u čoporu vidim i po pet-šest svinja, a u brdima poviše Vusanja uz samu granicu sa Albanijom, a i preko granice, i po 30 ili više divokoza. Obično se kaže da lovci preuveličavaju – to je lovačka, pa da ne bude da je i ova moja lovačka, nijesam bio sam, imam svjedoke. Vuka bih obično vidio po jednog, kao i medvjeda, a svinja je ovdje u selu čest prolaznik, a i gost. Livade su od nje prosto prerivene, a velike štete pravi i usjevima. Pse nijesam nikada volio pa ih nijesam ni držao. Volim da šetam i posmatram prirodu, a ne po svaku cijenu da lovim. U svemu treba biti umjeren. Tako, dobar dio jeseni i zime budem po tim prekrasnim prostorima i slikom bilježim sve ono od čega nekima prosto i dah zastaje –zaključuje Vukelj.
N.V.

---